12/06/2026
Prvi put kad sam skužila kak si brutalno prelazim granice.
Nekoliko godina osobnog razvoja iza mene.
Scena na moru.
Muž, dvoje djece, dva psa, mačka i ja.
Ljetni vrući dan, cvrčci piče. I piče
Skuhala sam ručak, umorna sam i preznojavam se od muke i stavljam sve na stol.
I trudim se da je sve na vrijeme. Da su svi zadovoljni. I da sam ja mirna.
Djeca počinju sa zahtjevima.
Ja bih ovaj tanjur. Ja bih onaj s točkicama. Ja bih više salate. Ne bih toliko mesa. Mogu li sjediti na drugoj strani?
Dva psa laju bez prestanka. Laju.
I laju.
U tom trenutku u toj buci dolazi muž u kupaćima i pita nešto potpuno nevezano za ručak.
I očekuje odgovor.
Kaos.
I onda sam stala. Potpuno.
I kao u usporenom filmu uspjela se odmaknuti.
I stvarno vidjeti.
Kao da gledam scenu izvana.
Vidim ženu koja pokušava zadovoljiti sve oko sebe.
Vidim da je količina buke za nju prevelika.
Da je količina zahtjeva prevelika.
Da joj treba malo mira.
Da joj treba malo obzira.
I da sam od svih ljudi za tim stolom upravo ja najmanje slušala sebe.
A onda me pogodila jedna totalno neugodna istina.
Nitko od njih ne zna gdje su moje granice.
Jer ih ni ja uopće ne pokazujem!
Čula sam samu sebe, kako progovaram mužu:
"Ti nisi dijete. Pričekaj."
A onda:
"Molim te, riješi pse da prestanu lajati."
Djeci sam rekla:
"Ovo su tanjuri koje danas imamo. I to je ono što možete dobiti."
Nije bilo lako.
Svi su me gledali malo ko da sam luda i pomalo nezadovoljni. "OK mama je čudna danas."
No zapravo, rekla bih da je tu tek sve krenulo za mene.
I baš nikad neću zaboraviti taj trenutak..
Početak jasnoće.
Trenutak kad sam shvatila da sam ja jedina osoba odgovorna za svoje granice.
A vježbam to i dan danas❤️
S ljubavlju
M